Tko je ispravan, a tko je kriv? Tko igra za raju, a tko zanemaruje taktiku? Čiji su živci tanji, a temperamenti oslobođeni poput Pandorinih kutija? I tko će na kraju platiti ceh? Takva i slična pitanja kolaju hajdučkom zajednicom koja se zapalila do te mjere da opet postoje dvije krajnosti, u kojoj, međutim, prevladava ona druga. Ona u kojoj se od #vrimeje vrlo lako došlo do #nevrimeje...
Bombe i detonacije
Krenulo je glasnom bombom kako Ivan Perišić nije u zagrebačkoj ekspediciji, onda se sljedeće jutro odmah krenulo s inzistiranjem kako je "stvar u sitnom nesporazumu, koji će se lako izliječiti", da bi Gattuso nakon mršavog remija kao slučajno lopticu s igre prebacio na "otvorene karte", i poruku da Perišić već 20 dana želi otići, da bi na kraju, od "sitnog nesporazuma", u ponedjeljak osvanulo da već ima karte za Barcelonu, ručno potpisane od strane Hansija Flicka.
Ako se čovjek uspije malo objektivno izuzeti iz ovog kolopleta svega i svačega, onda se može postaviti samo jedno pitanje: tko je tu lud?
Hajduk je, naime, posljednjih godina vrlo vješto podmazivao vlastiti PR, do te mjere da ovakvi interni problemi nikad nisu javno komunicirani, već su, štoviše, poneki grubi "faulovi" umiveni raznim zajedničkim fotografijama i "team buildinzima", sve u svrhu umanjivanja štete i držanja stvari iza čvrsto, hermetički zatvorenih vrata. Iako je javna tajna da je iskakanja bilo. Ali klub je odlučio rješavati stvari sam u svojoj kući, bez prisutnosti medija, javnosti i navijača.
Je li to - to?
Ovoga puta, pak, sve je naizgled "na izvol‘te". Izbacivanje iz kadra, Gattusova istina, navijački gnjev, poziv Flicka. Uvod, zaplet i rasplet u dva dana. Da bolje ne poznajemo hrvatsko nogometno okruženje, možda bismo i nasjeli. A-ha, jedino se nitko još nije pitao zašto se Perišić nije oglasio. Kad će? Jer u ovoj priči on nije sporedni glumac, niti statist, već čovjek s glavnom rolom. Onaj, uzgred, kojeg se zazivalo da se vrati, a oduševljenje prilikom povratka kući sada se mijenja "rehabilitacijskim centrom"... Možda ovaj "brak" nakon propuštene mladenačke ljubavi doista nije bio suđen. Možda je Perišić doista došao s figom u džepu, možda mu je gospar Lukša nešto šapnuo što ne znamo, možda je doista iziritirao cijelu svlačionicu, možda je - sve. Sigurno je jedino da ovo nije "onaj" Perija. Da ne igra ni približno dobro. Da nije to - to. Da stvari u biti nisu kliknule, kao da ispočetka to nije bila iskrena priča. I da se s ovim Hajdukom i ovom momčadi nije "spojio". I da ima simboličnu klauzulu odlaska.
Ipak, pritom, nije fer niti Gattusova poruka. Perišić je, naime, rekao da će reći razloge nakon utakmice, da momčad ostavi na miru, što je, valjda, fer. A Gattuso je minutu nakon remija s Lokomotivom rekao sve što ima. Bez prilike da se Perišić brani. A Perišić, pritom, nije balavac, već veliki igrač. Odraz je to neprofesionalnosti jer, mister, to se tako ne radi... A najgore u cijeloj priči po Hajduk je činjenica da ova zavada najviše štetu - klubu. Dok se loptaju pravicom, igra i bodovi prolaze. Noseći razne ambicije.